Labin
Srednjovjekovni Labin čije se staro ime Albona prvi put spominje 285. poslije Krista danas je kulturno i administrativno središte Labinštine u Istri. Stari grad ovog slikovitog gradića smješten je na brežuljku visokom 300 m, podno kojeg se smjestio drugi dio grada Podlabin koji je nastao kao rudarsko naselje 30-ih godina 20. stoljeća. Stari grad bogat je kulturno-spomeničkom baštinom pri čemu se ističu brojne renesansne i barokne plemićke palače. Najznačajnija je palača Battiala-Lazzarini iz XVIII. stoljeća, jedna od najočuvanijih i najreprezentativnijih baroknih palača u Istri, u kojoj se danas smjestio Narodni muzej. U Muzeju se nalazi i replika Labinskih rudnika što je jedinstveno u Hrvatskoj. U starom gradu smjestilo se i nekoliko crkava i kapela od kojih manja kapela iz XVIII. stoljeća, posvećena sv. Stjepanu, posjeduje jedno od najljepših i najraskošnijih baroknih crkvenih pročelja u Istri. Poseban dio u Labinskoj povijesti zauzima rudarstvo o čemu danas svjedoče brojni spomenici industrijske baštine pa je Labin danas najznačajnija takva destinacija u Hrvatskoj.
Rabac
Danas poznato turističko ljetovalište Rabac sredinom 19. stoljeća je malo ribarsko selo sa svega desetak kućnih brojeva. Prvi rabački hotel ‘Quarnero’ otvoren je 11.lipnja 1889. godine, a nalazio se u kući obitelji Višković, nedaleko od današnjeg ateljea ‘0rlando’. U tom je hotelu bilo svega nekoliko soba, a u prizemlju se nalazila gostionica. Redoviti gost prvog rabačkog hotela bio je austrijski časnik Kaiser, koji kasnije kupuje stanciju Dubrova nadomak Labina, mjestu danas poznatu po Mediteranskom kiparskom simpoziju i Parku skulptura. Kroničari će zabilježiti da je početkom ovog stoljeća – 1907. godine, Rabac ugostio i austrougarskog prijestolonasljednika princa Ferdinanda, kojemu se salutira na glavnoj rivi. Rapčani su bili i vrsni ribari te dobri pomorci i vlasnici desetak jedrenjaka, koje su s vremenom potisnuli motorni brodovi ih su nestali u vrtlogu 2. svjetskog rata. Prvi veći hotel podignut je tek za Italije, kada Rabac u svom središtu 1925. godine dobiva hotel ‘Trieste’ – današnje ‘Primorje’. Kako je to bilo nedovoljno za sve veće zanimanje turista, uglavnom iz sjeverne Italije, tih se godina počinje intenzivnije razvijati i iznajmljivanje soba u privatnim kućama. Desetak godina kasnije radi se i hotel ‘Dopolavoro’, u kojem je danas restoran ‘Jadran’. Turizam se u Istri kao i u Rapcu brže počinje razvijati tek početkom šezdesetih godina ovog stoljeća, kada to malo mjesto zbog svojih prirodnih ljepota dobiva laskavi naziv ‘Biser Kvarnera’. Od tada su podignuti svi ostali hoteli, turistička naselja, autokamp te većina obiteljskih kuća. Medu njegovim turistima godinama je najviše Nijemaca i Austrijanaca, zatim Engleza i Talijana. U jednom danu Rabac je usred ljeta ugošćavao najviše do 11 tisuća turista, mahom stranaca, te nekoliko domaćih kupača iz obližnjeg Labina i njegove okolice.
Gradska loža
Gradska loža je izgrađena sredinom 16. stoljeća, oko 1550.g., a popločena 1662.g. Iako se tvrdilo da ju je sagradilo nekoliko obitelji samo za svoje potrebe, sagrađena je na trošak čitave zajednice. Loža je oduvijek bila javni objekt sa višestrukom namjenom i mjesto mnogih događanja. Nekada je na zidu lože bio je naslikan mletački lav u fresco tehnici, ali je freska s godinama propala. Godine 1932. loža je obnovljena pa uz novi krov, dobiva i lapidarij. Ispod lože uređen je lapidarij s rimskim i srednjovjekovnim natpisima te grbovima poznatih labinskih obitelji. Prilikom kasnije obnove lože 60- ih godina 20. stoljeća, zbog gorskih udara, rimski natpisi su preneseni u Narodni muzej, a srednjovjekovni u atrij palače Franković. Dio kamenih reljefa (grbova) kasnije je vraćen na staro mjesto.
Palača Battiala-lazzarini – Narodni muzej
Jedna od najljepših zgrada u starogradskoj jezgri zasigurno je barokna palača Battiala Lazzarini, smještena pored župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije. Zgrada privlači pažnju svojom veličinom i bogato ukrašenom fasadom crvenkaste boje s plavim prozorima. Palaču je sagradila obitelj Battiala, dijelom u 17. stoljeću, a dijelom u 18. stoljeću, odnosno stariji dio je nastao oko 1630. godine, a fasada 1727. godine. Zgrada je temeljito sanirana i rekonstruirana od 1982. do 1994. godine. Površina palače je skoro 1000 četvornih metara, izduženo pravokutno krilo proteže se u smjeru istok – zapad, a na njega se nadovezuje središnji korpus u pravcu sjever – jug. Nakon II. svjetskog rata palača je nacionalizirana. U njoj je otvoren najprije učenički internat koji je zatim pretvoren u stanove, a od 1960. godine u njoj je smješten Narodni muzej Labin. Obitelj je u svom obiteljskom grbu, koji se još može vidjeti unutar palače, imala simbole besmrtnosti, pticu feniks i geslo «Moriendo renascitur».
Memorijalni postav Matije Vlačića Ilirika
Memorijalni postav reformatora Matije Vlačića Ilirika otvoren je 22. prosinca 1975. u starogradskoj jezgri Labina, u palači Francovich, u organizaciji Narodnog muzeja Labin i Skupštine Općine Labin. U muzejskom postavu izložene su fotografije i tekstovi koji kronološki prikazuju Vlačićev životni put i njegovo teološko, znanstveno i svekoliko drugo djelovanje. Izložene su kopije najvažnijih radova iz njegova spisateljskog opusa, među kojima: Clavis scripturae sacrae, Centuriae Magdeburgenses, Catalogus testium veritatis, Katalog svjedoka istine i Glosa. Vrijedni eksponati su kopija Vlačićeva portreta, koju je po izvorniku u Jeni izradio labinski slikar Eugen Kokot, njegova zidna slika – geografska karte Istre prema po predlošku kartografa Pietra Coppa izrađenom oko 1525., gipsano Vlačićevo poprsje, rad akademskog kipara Mate Čvrljka, te Vlačićev reljefni portret u bronci, djelo medaljera Želimira Janeša.
Šoht
Nedaleko od kompresora, a preko puta zgrade izvoznog stroja, nalazi se šoht, visoki čelični toranj. Šoht je počeo djelovati 1940. godine, kada je počela proizvodnja u Jami Labin. Šoht ima na vrhu dva vrlo velika kotača, koji su se sinkronizirano kretali, jedan naprijed, a drugi unatrag, i tako dizali odnosno spuštali klijetke dizala. Klijetke, s po tri razine, prevozile su rudare (po 16 u svakoj razini), pune ili prazne vagonete i razni drugi materijal. Vodilice vertikalnog rova bile su izrađene od specijalnog drveta (ariša) koje se pokazalo kao najsigurnije u slučaju kočenja. Uže dizala, sastavljeno od isprepletenih čeličnih niti, svakodnevno se pregledavalo i podmazivalo. Visina šohta iznosi 32,50 metara, a dubina vertikalnog rova je 570 metara.
Park Dubrova
Park skulptura Dubrova omiljeno je mjesto za građane i posjetitelje Labinštine za šetnju, druženje s prijateljima, za igru djece ili piknik na otvorenom. Park se nalazi uz glavnu cestu Pula – Rijeka pokraj stancije Dubrova unutar koje se nalazi barokna palača Franković-Lazzarini. Jedan od najljepših hrvatskih parkova skulptura nudi jedinstvene trenutke umjetnosti i prirode u otvorenoj galeriji, koja se prostire na 33 hektara površine, djelomično okružena suhozidom, s prirodnim udolinama te bogatom i raznolikom karakterističnom mediteranskom florom. Park je nastao djelovanjem umjetnika kroz Mediteranski kiparski simpozij, manifestaciju međunarodnog značaja tijekom koje se od 1970-ih obogaćuje impresivna zbirka skulptura u istarskom kamenu. Kamen, kao jedan od najtrajnijih materijala i sveprisutni element Mediteranskog kiparskog simpozija, postao je jedan od simbola Labinštine. Unutar parka možete prošetati Bijelom cestom, stazom koja se sastoji od 16 dionica (svaka je dužine 25 metara), a koju su dizajnirali poznati hrvatski umjetnici, kao što su Edo Murtić, Julije Knifer i Dušan Džamonja. U Parku se nalazi i amfiteatar „Dolac“, koji je osmislio kipar Josip Diminić, koji je uz slikara Quintina Bassanija jedan od pokretača spomenute kulturne manifestacije. Amfiteatar predstavlja mjesto umjetničkih performansa, koncerata, kazališta i raznih događanja za posjetitelje. Park skulptura Dubrova otvoren je za posjetitelje tijekom cijele godine. Ulaz je besplatan. U ponudi su vođeni obilasci za grupe koje se organiziraju uz prethodnu najavu.